|
|
Prelog je kao i uvijek jedna od atraktivnih lokacija za dolazak svih UL pilota. Uzletište smješteno na obali akumulacije trebalo je znaciti i dobar provod natjecateljima ovogodišnjeg "Mura Cup 99" natjecanja. Meteo situacija prvog dana je vrlo cesto igrala brzo i agresivno. Nagle promjene uz kišu I vjetar nisu ohrabrivale.
Uzletište standardno pripremljeno, a spavanje u velikom šatoru sa krevetima. Prehrana koja je povjerena lokalnom ugostitelju bila je i najslabija tocka organizacije Iznenadenje je bilo interesantno. No tome još nije bio kraj
Ruta prvoga dana, prema planu trebala se letjeti na sportsko uzletište Brezovac-Bjelovar. No kašnjenje Madžarskih posada, pomaknulo je start. Bio je to i prvi propust u organizaciji. Po njihovom dolasku u 11 sati više nije niti bilo mogucnosti za kretanje na ovu rutu od 97 kilometara. Dnevni razvoj naoblake donosio je frontu za frontom. Sva organizacija i docek u Bjelovaru bio je žrtvom vremena ili možda krive odluke o ranijem startu ? Sada je to naravno pitanj koje ništa ne riješava. Tek možda nada da ce se na nekom od sljedecih natjecanja ovo uzeti kao pouka. Start je trebao biti u 7.00 sati i time bi se dobilo na vremenu, jer životni put jednog oblaka je ... I tako smo umjesto na besplatnom rucku u Bjelovaru, dan proveli u hangaru
Ruta drugoga dana, odvijala se kroz Hrvatsku - Sloveniju - Madžarsku - Hrvatsku Izvrsno vrijeme za start, ali sudci nisu bili u mogucnosti postaviti sva platna. Uhvatili smo ih na posljednjem !!! Naravno niti cilj nije imao vrata pa je bilo po malo nejasno. Stvar spašava direktor natjecanja. i prva se ruta ipak boduje sa dolaskom na cilj.
Uzletište Mavrica kod Lendave, meni poznata od prošle godine, kada mi je priredila izuzetan "Cb show" ( citaj nevrijeme ), bila je lijepo uredena. Dorucak izvrstan, a "osoblje" susretljivo. Osim nekolicine, svi ostali piloti su ovdije vec bili. Kratak govor na doceku i krecemo u novu avanturu. Rezultat je dobar, za sada djelim vodecu poziciju sa kolegom iz Slovenije, no još ima vremena.
Nastavak nas je vodio iz Slovenije prema Madžarskoj. Zapadni vjetar je pojacavao pa smo preko terena na trenutke bili prebrzi. Cesti zaokreti radi gubitka vremena bili su prilika za orijentaciju. Tereni u Madžarskoj su gotovo identicni sa kartom. Naravno to nije slucaj u Hrvata, a pogotovo ne u Slovenaca. Nakon Zalagy... (ne mogu to niti napisati, a kamo li izgovoriti ) okretne tocke, u brdovitom dijelu, termika je bila jaka, a terena za sletanje ne baš previše. Vrlo visoko, a s vjetrom u leda stigli su mnogi i sa petnaestak minuta prednosti. Napokon sletanje u Nagykanizs-i za mnoge je bilo olakšanje. Vjetar i oblaci dosezali su podnevni maksimum, i sletanja su bila sa dugim finalom.
Madžarska granicna kontrola, ispunjavamo formulare kao da smo sletjeli sa putnickim charterom, a zatim brifing, i odmor. Uzletište u Nagykanizsi je vojnog porijekla i prema svemu sudeci iz doba SSSR-a i njihove vladavine. Nema velikih hangara, nema sportskih aviona na stajanci. No imaju vitlo i dva Blanika...
Start posljednje etape u 16.00 sati bio je pracen vjetrom. Dosta jak vjetar natjerao je organizatora da skrati rutu za dvadesetak kilometara. Ulazak u Hrvatsku preko Drave, i desnom stranom akumulacije prema Varaždinu. Bio je to komad puta sa nosnim vjetrom i sitnim provokacijama kiše. Sa najvecom mogucom brzinom kroz vjetar uspijevao sam održati vremensku tocnost, sve do Nedelišca. Od Nedelišca prema Maloj Subotici, ledni vjetar. Najveci napadni kut krila i najsporiji let bili su prebrzi. Jedino riješenj su bili zaokreti sa ciljem gubljenja vremena.
Jednu minutu prije okretne tocke u Maloj Subotici, iznad Štefanca veliki desni zaokret i ... motor je lagano stao... trenutak osluškivanja. Odlucno stisnem gumb elektrostartera, vrtim petnaestak sekundi. Pogledom tražim mjesto za sletanje. Niti jedno ne obecava. Ponovno startam motor... ništa...Povlacim cok... startam ponovno... ništa se bitno nije promjenilo. Odluka o sletanj pretvorila se u prisilu.
Izmedu svih vrtova, najviše mi se svidjela stotinjak metara široka parcela smještena izmedu dvije prijetece prepreke. Ljeva strana obucena u neveliki šumarak, a desna omedena strujnim kablovima. Izmedu njih i preko polja sa stabljikama kukuruza bilo je dovoljno mjesta, procjena za dodir tla bila je nepogrešiva, no to nije bilo dovoljno... Nakon rulanja od desetak metara, sa vjetrom u leda, prednji kotac je pri toj brzini upao u "kanalcic" koji nastaje nakon prolaska traktora, i poput katapulta me prebacio preko krila...
Trenutak kojeg se covijek rijetko može sjetiti, još mi se nije vratio. Nema sjecanja na udarac. Nedostaje mi nekoliko sekundi, možda malo više. Prvi trenutak mi je bio cudan položaj moje desne ruke. Ostala je ispod cijevi od trokuta. Zatim bol. Tko mi je to govorio da ne boli ? Bol od lakta prema dolje natjerala me da je što prije izvucem. Ljevom rukom otkapcam pojas. Zahvalan sam na mudrosti vezivanja pojasa u cetiri tocke, jer neku drugu opciju mi prednja cijev ne bi oprostila. Iskljucujem glavni prekidac i magnete. Vatra je nešto što mi sada uopce ne treba. Izvlacim se i primjecujem mladica koji trci prema meni.Molim da jave na uzletište u Prelogu i policiji.
U bolnici. Prilicno nervozno, moj me spasitelj dovezao do bolnice. Procedura na prijemnoj porti, naizgled beskonacni gubitak vremena, expresno slikanje i napokon susret sa kirurgom. Dijagnoza brza i jednostavna, potpuni prijelom palcane kosti i potrebna operacija. Kada ? Odmah. Mrak...Prolazi me hladan znoj. To je valjda onaj šok, imam osjecaj da cu se srušiti...Zatim inekcija za bolove, privremena fiksacija ruke i napokon poznata lica na vratima. Oni me voze u Bjelovar. Razgovor na izlazu sa policajcem pozornikom, uzima moje podatke, pitam za vadenje krvi, on kaže da ne treba.
Policajci sa silom u rukama ! Na putu za Bjelovar moramo na uzletište po moje stvari, prolazimo kraj mjesta udesa i stajemo da ga snimimo. Policija je vec ovdije. Ništa ne smijemo dirati. Nakon par minuta ulazimo u automobil da krenemo dalje. " Vi možete, on mora ostati !" Rijeci su policajca, U prvom trenutku iznenadeni tonom i njegovim grubim i sirovim ponašanje, nismo shvatili smisao. No niti " zapovjed" da udem u "maricu", niti prepirka sa mojim pratiocima nisu bili riješenje. Na kraju smo ponovno otišli u Cakovecku bolnicu, ovoga puta da uzmu krv za analizu u Zagrebu.
Rezime dogadanja Dok Vam ovo pišem ( ljevom rukom), gotovo dva tjedna nakon ovog dogadaja, sjedim ispred racunala u dnevnoj sobi i analiziram sva ta zbivanja, i postavljam si pitanja.
Na neka od ovih pitanja vjerojatno necu nikada dobiti odgovor. No ovaj udes ostavlja obavezu da buducim pilotima, govorimo o situacijama i kada je vjerojatnost udesa vrlo mala, ona ipak postoji.
Sreca u nesreci je osiguranje koje barem djelomicno nadoknaduje štetu Kako biti 100 % siguran. Jednostavno, nemojte letjeti ukoliko niste spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke, i svjesni svojih mogucnosti
Prica je ovo iz prve ruke, onakva kakva je bila, a letenje nastavljamo, sljedeca "Mura" ili možda prije.
